Objavljeno

Ponedjeljak, 26. siječnja 2009.


Ispis članka
Pročitano

1334 puta

Posljednji pozdrav kolegi i prijatelju pok. Franji Krasoviću

Franjo, danas si trebao biti na radnom mjestu, danas si sa sanitetom trebao biti ovdje u krugu, sa dečkima u radioni, i jesi u krugu Franjo,ali posljednji put si među nama i zauvijek napuštaš portu uz plava svjetla. 28 godina nisi bio samo vozač, bio si nam svima puno više od toga, bio si najprije čovjek, prijatelj na koga smo svi mogli računati.

Nikada ti ništa nije bilo teško, nikada nisi odbio sjesti u svoj sanitet i voziti, i kada nisi bio u smjeni, pacijent ti je uvijek bio prvi. Koliko si samo puta pod plavim svijetlima jurio da spasiš život više, a nitko od nas kad je tebi trebalo nije ti mogao pomoći. FotoFranjo, danas si trebao biti na radnom mjestu, danas si sa sanitetom trebao biti ovdje u krugu, sa dečkima u radioni, i jesi u krugu Franjo, ali posljednji put si među nama i zauvijek napuštaš portu uz plava svjetla. 28 godina nisi bio samo vozač, bio si nam svima puno više od toga, bio si najprije čovjek, prijatelj na koga smo svi mogli računati.

Nikada ti ništa nije bilo teško, nikada nisi odbio sjesti u svoj sanitet i voziti, i kada nisi bio u smjeni, pacijent ti je uvijek bio prvi. Koliko si samo puta pod plavim svijetlima jurio da spasiš život više, a nitko od nas kad je tebi trebalo nije ti mogao pomoći. U svojoj ambulanti u Pitomači u kojoj si radio od 1980. god. bio si pri ruci za svaki kvar, za svaku pregorjelu žarulju, uvijek su te imali kada su te trebali.

Nogometaši neka te pamte po turniru od prošle godine u Pitomači kad si mi rekao «šefice» kakvi ćemo mi biti domaćini ako dečke ostavimo gladne i žedne. Otišli smo u Plodine i kupili mesa, sokova i napravili pravi mali restoran od kombija koji ti je u subotu odnio život. Iako najstariji među nama, bio si najizdržljiviji.

Kako ćemo ove godine u Umag na sindikalno sportske igre bez tebe i bez tvojih neobičnih plesnih koraka. Nikada nisi bio umoran, ni kada je trebalo raditi, ni kada smo se u slobodno vrijeme družili. Koliko si nas samo puta uveseljavao svojim pričama i zgodama iz vlastitog života.

Napuštaš Franjo svoje najmilije, svoju Baricu o kojoj si nam toliko puno dobroga pričao, svoju Brankicu, svog Marijana koji će sada voziti i za tebe, svoju unučad, napuštaš nas s kojima se dijelio tolike lijepe trenutke uz sve teškoće koje ovaj posao sa sobom nosi, ali ćeš uvijek ostati u našim srcima, zajedno s nama ćeš u ambulantu, u radionu, u gorice koje si toliko volio i nesebično dijelio s nama kad nam je trebalo odmora.

Nepune tri godine ti je još ostalo do mirovine, ali ti tragična smrt nije dala da je dočekaš i da u njoj uživaš onako kako si i zaslužio dajući se sve ove godine i svima nama i našoj Hrvatskog, jer si za volanom bio i kad joj je bilo najpotrebnije – za vrijeme Domovinskog rata, na istočnom bojištu.

Neka ti je laka Hrvatska zemlja,